Matica hrvatska Mostar

MOSTARSKO PROLJEĆE 2017.

XIX. Dani Matice hrvatske

Mostar,
21. ožujka - 24. svibnja 2017.
You are here: Početna Novosti Novosti USUSRET MOSTARSKOM PROLJEĆU 2017. - INTERVJU: Miro Gavran
USUSRET MOSTARSKOM PROLJEĆU 2017. - INTERVJU: Miro Gavran PDF Ispis E-mail
Ponedjeljak, 20. ožujak 2017. 22:18
m gavran 1aDani Matice hrvatske ove godine počinju izvedbom predstave „Parovi“ Mire Gavrana, najizvođenijeg hhrvatskog dramatičara u zemlji i inozemstvu u proteklih 20 godina.
Bio je to povod za razgovor s ovim iznimnim autorom, dobitnikom brojnih nagrada i u zemlji i inozemstvu, između ostalog - dvostruki je dobitnik Nagrade Večernjeg lista za kratku priču, za tekstove „Moj dobri otac“ i „Spašavanje medvjeda“.


Gosp. Gavran, Vaša predstava "Parovi" otvara ovogodišnje Mostarsko proljeće. Osluškujući bilo mostarske publike, rekla bih da je to pun pogodak. Što publika može očekivati?
- Kada je god, moguće nastojim da naslov moje predstave ili romana najavi i osnovnu temu koja se u tekstu obradjuje i da u tom pogledu ne prevarim publiku. U ovom slučaju publika će doista dobiti priču o parovima i muško- ženskim odnosima, koji su moja najdraža tema. A to što se događa između muškaraca i žena, zanimljivo je svim gledateljima jer ih se tiče i jer je prepoznatljivo, pa s lakoćom, u pričama drugih parova, čovjek pronadje sebe i svoju partnericu, pa odmjeri  svoju životnu situaciju i sebe samoga. U mojim “Parovima” izmjenjuju se humorni i dramatično-emotivni prizori. Sretan sam što Teatar GAVRAN otvara ovogodišnje Mostarsko proljeće na kome smo već više puta gostovali. Tu manifestaciju smatram iznimno važnom i dobro organiziranom; ona je sjajna prigoda građanima Mostara i Hercegovine  za susresti se s kvalitetnim umjetničkim sadržajima.

Ovom prigodom potpisat ćete i Sporazum o trajnoj kulturnoj suradnji između Teatra GAVRAN i Matice hrvatske Mostar. Što konkretno taj sporazum znači?
-
Taj sporazum će formalizirati dosadašnju našu uzajamnu suradnju i biti jamac da će ta suradnja i u budućnosti biti trajnom i još bogatijom.

Vi ste jedini živući dramatičar u Europi koji ima festival posvećen isključivo njemu, izvan zemlje u kojoj je rođen. Kako je krenuo Gavranfest?
- Krenuo je u Slovačkoj prije dobrih četrnaest godina, u povijesnom gradu Trnava, u Kazalištu JANA PALARIKA. Dogodilo se te godine da je čak šest slovačkih kazalište imalo na svome repertoaru moje predstave, pa su vodeći ljudi tog kazalište Michal Babiak i Emil Nedielka pozvali sve te predstave na mali festival kome su dali naziv GavranFest… Pošto je to jako dobro prošlo, idućih godina su taj festival učinili međunarodnim, pa su na njemu, uz slovačke teatre nastupali i teatri iz Francuske, Njemačke, Poljske, Češke, Austrije, Hrvatske, Slovenije… A 2013. godine se festival preselio u Krakow u Teatar LUDOWY, da bi se od prošle godine počeo odigravati u Pragu, gdje će se dogoditi i idući Sedmi GavranFest za tri tjedna. Ovogodišnji selektor je g. František Karoch.

m gavran 2

Kakav je osjećaj znati da je vaše predstave, odgledalo više od tri milijuna ljudi?
- Sjajan. To piscu daje uvjerenje da ne piše uzalud i da njegovi tekstovi s lakoćom dopiru do uma i srca drugih ljudi.

Kao učenica prvog, drugog razreda srednje škole, glumeći u čitlučkoj amaterskoj kazališnoj skupini, dobila sam ulogu u vašoj drami  “Kreontova Antigona” i to je bio moj prvi doticaj s Vašim djelom… I dan-danas sjećam se uvodnog dijela, kada Antigona izgovara monolog...
-
To je bio moj prvi kazališni tekst s kojim sam, kao dvadesetdvogodišnji student dramaturgije, debitirao daleke 1983. godine u Kazalištu GAVELLA u Zagrebu. Tekst govori o političkoj manipulaciji, o gubitku slobode, a poticaj je bila naša suvremenost. “Kreontova Antigona” mi je otvorila vrata u svijet umjetnosti… Zaigrala je premijerno diljem  svijeta - od Rotterdama do Pariza… Emotivno sam vezan uz taj tekst; na praizvedbi u Zagrebu su glumili pokojni Drago Meštrović i Anja Šovagović kojoj je tada bilo samo dvadeset godina.

Ne mogu a ne spomenuti "Nekoliko ptica i jedno nebo". Upravo sam ju pročitala. Vjerujem da ćete se složiti sa mnom da je velika misija fra Didaka Buntića nedovoljno poznata široj javnosti. Prije dvadesetak godina o njoj se počelo tek sramežljivo pričati, fra Ante Marić napisao je "U godinama gladi". Kako ste se Vi odlučili napisati ovaj roman? Tko je za vas bio fra Didak Buntić? Uz to, istaknuli ste kako ste Vi Slavonac hercegovačkih korijena, pa je to i Vaš roman, a likovima u romanu – Juri i Jeleni, dali ste imena svoga djeda i bake.
- Točno. Fra Ante Marić i Dragan Komadina pisali su o njemu, a bitno je i postojanje DIDAKOVIH DANA... Fra Didak Buntić je bio istinski humanist i prosvjetitelj. Spašavajući gladnu djecu, spašavao je - ne samo katolike, nego i pravoslavce i muslimane. Za njega su svi ljudi bili jednako vrijedni. Metoda opismenjavanja naroda koju je on usavršio i primjenjivao pred Prvi svjetski rat, bila je toliko učinkovita da su je proteklih desetljeća Ujedinjeni narodi primjenjivali u Africi u opismenjavanju ljudi. Pošto je Fra Marinko Šakota, župnik iz Međugorja, sakupio i napisao nekoliko knjiga dokumenata o fra Didaku, nije mi bilo teško upoznati se s Didakovom  biografijom, pa sam se mogao usredotočiti na one junake koje sam izmaštao oko fra Didaka...Uz to sam jednu liniju radnje situirao u Novu Gradišku i Zagreb, u 1987. i 1997. godinu, tako da imam dvije ljubavne priče od kojih je jedna u prošlosti, a druga u sadašnjosti. To je roman pun emocija i dramatičnih događaja, u kome se izmjenjuju sumnja i vjera, nada i razočarenja... Ali, u konačnici, moji čitatelji dodirnu katarzu i vjerojatno je to uzrok što se drugo izdanje tiskalo samo tri mjeseca nakon prvoga... Na pisanje toga romana su me potaknuli fra Marinko i Mario Vasilj, urednik časopisa “Glasnik mira”. Njih dvojica su s takvim oduševljenjem govorili o fra Didaku, da sam se poželio upoznati s životopisom toga čovjeka. Doista, fra Didak može biti nadahnjujuća figura i nama, današnjima.

Zašto – „Nekoliko ptica i jedno nebo“? Pretpostavljam da je i ovaj naslov svojevrsna metafora?
- U romanu je bitan prikaz surovog života, ali i ta duhovna dimenzija kojom život dobiva na punini i na smislu. Kada čitatelji dođu do zadnje stranice, shvate zašto se roman zove “Nekoliko ptica i jedno nebo”. No, ja svojim budućim čitateljima nikada ne volim kvariti radost čitanja, tako da ni u intervjuima ne volim razotkrivati fabulativne tajne, nego samo naznačim tematski dio, a volim kada na tom putovanju od prve do zadnje stranice bude čim više nepredvidivih događaja koji se, nakon što se sklopi knjiga, učine logičnim i opravdanim.

Napisali ste nekoliko djela s biblijskim motivima, koje nose posebnu poruku. kako objašnjavate svoje nadahnuće Biblijom?
- U romanima “Judita”, “Krstitelj” i “Poncije Pilat”, radnju sam situirao u daleku prošlost, ali  pokušao dati odgovore na pitanja naše suvremenosti. Duhovna traženja, vjera i sumnja, ljubav i mržnja, obiteljski i samotni život, strasti i razočarenja: sve se to nalazi u tim mojim romanima nadahnutim Biblijom, tom knjigom nad knjigama, koja, po bogatstvu arhetipskih situacija, podsjeća na sam život.  A to moje nadahnuće Biblijom - niti se može, niti treba objašnjavati; u riječi nadahnuće utkana je riječ “duh”, pa se usudim reći da nisam ja odabrao te biblijske teme, nego je duh mene odabrao da se njima bavim. Istinski sam uživao tih pet godina ispisujući romane iz moje tzv. “biblijske trilogije“, a drage su mi i pjesme koje sam napisao nadahnut Biblijom.

 Vi ste, uza sve ostalo, i vrlo uspješan, vrlo čitan pisac dječjih romana. Na policama u sobi moje dječice, ima ih mala gomila. Je li teže pisati za odrasle ili djecu?
- Teže je pisati za odrasle. Ja sam u sebi sačuvao dijete, tako da se i danas lako uživim u svijest mojih malih junaka. Djecu je lakše osvojiti, nego zahtjevne odrasle čitatelje.. Premda, iskreno govoreći, i kod pisanja knjiga za djecu i kod pisanja knjiga za odrasle, autor mora osmisliti zanimljive junake, osmisliti atraktivnu fabulu, ispisati životne uvjerljive rečenice… Nema tu velike razlike u samom pisanju.

 Kad pišete, kada inspiracija navire? Osjetite li ponekad zasićenje?
- Nadahnuće dolazi kada ono poželi, a ne kada ja to želim. Stoga nikada ne sjedam za radni stol bez snažne želje i potrebe da ispričam neku priču. Kada osjetim zasićenje, napravim pauzu od nekoliko mjeseci… Kod pisanja je važno da autor ništa ne forsira na umjetan način, nego tek kada neka tema, neka ideja sazori u njegovoj imaginaciji, da tek tada sjeda za radni stol i prepusti se “pripovijedanju”.

Vaša supruga Mladena je glumica, sin Jakov  glumac. Kako funkcionira ta jedna cijela umjetnička obitelj?
- Sjajno. Sa svojom suprugom suradjujem već trideset godina, od praizvedbe drame “Ljubavi Georgea Washingtona” koju sam pisao specijalno za nju, još dok mi nije bila supruga, i Branku Cvitković… A ta predstava je bila iznimno uspješna, s više od sto i trideset repriza, a potom je imala i tridesetak premijera po cijelom svijetu; igrala je prije dvadeset godina i ovdje u Mostaru s Tatjanom Feher i Katjom Zupčić, a u režiji Roberta Raponje koji je režirao i ove “Parove” s kojima gostujemo na ovogodišnjem Mostarskom proljeću. A proteklih pet godina odlično surađujem i s našim sinom Jakovom. Zanimljivo će biti vašoj publici za vidjeti da Jakov i Mladena u ovim “Parovima” u jednoj priči glume majku i sina…. A uz njih dvoje tu su i odlični hrvatski glumci - Ana Vilenica, Iwan Glowatzky, Ivica Jončić i mlada Sara Moser.

Budući da ste član Glavnoga odbora Matice hrvatske, kakvim vidite poslanje MH u današnjem suvremenom okružju?
- Gotovo identično kao prije 175 godina kada je Matica osnovana: Važnost Matice hrvatske je doista neprocjenjiva u promicanju našeg identiteta. Da nije bilo Matice hrvatske, pitanje je - bi li bilo moderne Hrvatske, a ako bi je i bilo - kakva bi uopće bila? Baš kao i u slavnim prohujalim vremenima, i danas Matica hrvatska tiska dragocjene knjige, priređuje znanstvene simpozije i okrugle stolove, organizira važne kulturne događaje. Iza svega toga su stotine i tisuće nesebičnih volontera kojima je stalo do unapređivanja hrvatske znanosti, obrazovanja i kulture, do očuvanja nekih vrijednosti iz prošlosti, ali i do stvaranja novih.

Zahvaljujući brojnim književnim i kazališnim gostovanjima koja sam imao u proteklih četvrt stoljeća po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, zorno sam se uvjerio da kulturni život u nekim našim  manjim mjestima egzistira jedino i samo zahvaljujući ograncima Matice hrvatske koji  u tim mjestima djeluju. Da nije Matice hrvatske, neka naša mjesta bi praktički bila bez ikakvih kulturnih sadržaja. Raduje me i činjenica da su u novije vrijeme sve aktivniji i naši ogranci u Bosni i Hercegovini, a i diljem Europe.
Osobno sam od 2000. godine nešto aktivnije djelovao u Matici hrvatskoj, osjećajući da time bar malo mogu odužiti onaj dug kojim su nas sve zadužili naši preci, koji su djelujući kroz ovu instituciju sanjali  obrazovanu, kulturnu i uljuđenu Hrvatsku, te Bosnu i Hercegovinu, a i nama današnjima trebao bi to biti cilj koji težimo ostvariti.

Pedeseta je obljetnica i Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika. U kakvu je on položaju danas? Ponekad se čini da se i na jeziku naše svakodnevice vrši nasilje. Poznaje li, po Vama, prosječan Hrvat dovoljno dobro svoj jezik? Što je s jezikom Hrvata u BiH?
- Jezik je prvorazredno kulturno i političko pitanje. Sve ono što se zbivalo oko Deklaracije prije 50 godina, svjedoči o tome. Kada je u pi- tanju Hrvatska, jezik je Ustavom jasno definiran i zaštićen, a i u Bruxellesu hrvatski je jezik službeno priznat. Znači, s formalne strane, ne bi trebalo biti problema. Možda je malo veći problem što ne možemo pronaći dva hrvatska jezikoslovca koja bi se o bilo čemu s lakoćom usuglasila. Srećom, naš hrvatski jezik je otporna biljka koja je i u mnogo težim vremenima opstao zahvaljujući književnosti i ljudima kojima je on sastavni dio identiteta, samoga bića. Prosječan Hrvat dobro poznaje svoj jezik, premda se, svako malo, pojavi neki jezikoslovac koji bi nas svojom “reformom” želio sve preko noći učiniti nepismenima. Kada je u pitanju jezik, ja se zauzimam za što nježniji pristup. Nisam sklon nikakvim radikalnim izmjenana. Jezik se postupno razvija, mijenja, nadograđuje, preuzima iz drugih jezika i kreativno stvara nova značenja. Niti jedan jezik nije izbjegao prožimanja, a ni mijene koje su neminovne. Treba pronaći pravu mjeru u svemu tome. A što se tiče položaja hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini, odgovor na to pitanje bih prepustio kolegama književnicima koji žive i stvaraju u BiH.

U Hercegovini ste skoro bili prigodom promocije romana "Nekoliko ptica i jedno nebo". Kad Vas ponovno možemo očekivati?
- S radošću svaki put dođem u Hercegovinu. Hercegovina je možda jedan od “najzdravijih” kutaka Europe, koja je sada u iznimnim traženjima i krizi identiteta… A ta mala književna turneja iz studenog, kada sam novi roman predstavio u Međugorju, Mostaru i Širokom Brijegu, ostala mi je u iznimno  lijepom sjećanju. Planirao sam i ovom prigodom doći u Hercegovinu, ali su mi na HTV-u stavili davno prije dogovoreo snimanje. Nadam se da ću najesen opet doći u Hercegovinu, te svakako dogodine s predstavom Teatra GAVRAN na Mostarsko proljeće.

 m gavran 3

(Večernji list BiH; M. Brkić-Milinković)

 

jigolo sitesi jigolo ajansı

Sponzori

ep 2

VISOKI POKROVITELJ MOSTARSKOG PROLJEĆA 2017.

Grb rhSredišnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske

FMKS
MCP
VLADA HNZ

Medijski pokrovitelji

GLAVNI MEDIJSKI POKROVITELJI:

vecernji_logo2

bht-21

prvi_tv

Bljesak LOGO 2

nasa tv

baner m panorama

Prijava korisnika



EFA


efa_2


Mostarsko proljeće - član od 2009. godine

PDF katalog

Katalog MP 2015 img

Download (PDF)

Trenutno posjetitelja

Trenutno aktivnih Gostiju: 51 

izmir jigolo sitesi